Bakir Izetbegović (interview): Moj otac poslije Srebrenice više nije bio isti čovjek

“Alija Izetbegović, braća Behmen, Hasan Čengić, Mustafa Spahić i ostali su žrtvovani, nevini osuđeni, ali to je samo odgodilo pad onih koji su bili pravi cilj antibosanskog lobija u Beogradu. Jer već za par godina je uslijedilo suđenje Fikretu Abdiću preko kojeg je bukvalno slomljen Hamdija Pozderac i bosansko rukovodstvo”, kaže Bakir Izetbegović u razgovoru koji je trebao biti posvećen samo njegovom ocu, no prilike u BiH to naprosto ne dopuštaju

 

Jeste li iznenađeni Dodikovim svjedočenjem u Haagu?

 

Nema ničeg što bi nas moglo iznenaditi kad je Dodik u pitanju. Prije petnaest godina je bio najprincipijelniji Srbin u napadu na Karadžića i SDS, tražio je da svi odgovaraju za počinjene zločine. Na vlast u RS su ga bukvalno instalirali stranci dovodeći ga u oklopnom vozilu. Postigao je cilj, Karadžić danas sjedi na optuženičkoj stolici u Haškom tribunalu, a Dodik u njegovoj predsjedničkoj stolici etnički očišćenog entiteta Republika Srpska. Sada je cilj sačuvati vlast u tom entitetu dodvoravajući se srpskim nacionalistima, jer bliže se izbori 2014. Vidjet ćemo je li pamćenje i pamet tamošnjih glasača zaista tako kratka i plitka.

Predsjedništvo BiH prihvatilo je poziv predsjednika Srbije. A onda se dogodio  Tomislav Nikolić u New Yorku: šta to znači za buduće odnose BiH i Srbije?

 

Srbiji je potrebna normalizacija odnosa sa BiH i vjerovatno će krenuti tim putem čim prođe trenutačna nervoza uzrokovana pritiskom Evropske unije da se riješi pitanje Kosova. Nikolić je zastao u vremenu, nije u stanju, ili ne želi da prihvati bitne istine i činjenice – o ulozi i krivici Srbije i Srba u skorašnjim ratovima, o genocidu u Srebrenici, o tome da je RS samo entitet, da nije nikakva država, da taj entitet pripada svima, da nije ekskluzivno srpski itd. Ali, Srbija ima i mlađih lidera, koji brže prihvataju nove realnosti i koji bolje razaznaju šta je budučnost i i istinski interes Srbije.

 

U BiH od Daytona nije bilo gore, govorim o političkoj situaciji. Pa ipak Predsjedništvo postiže iznenađujući stepen suglasnosti, kako?

 

Predsjedništvo se bavi pretežno međunarodnim odnosima, a tu nema bitnog sukoba entitetskih interesa. Pored toga, uticaja ima i Radmanovićev odnos, on je staložena osoba, iskusan političar, brani interese i stavove Republike Srpske ali na mudar način, na liniji interesa države Bosne i Hercegovine. Uvjeren sam da ne bi bilo rata, odnosno da bi poslijeratni oporavak tekao puno brže da su političari poput Radmanovića imali više uticaja u srpskom korpusu.

 

Briselski dogovor je očito propao i prije nego li je dobio svoj pisani oblik. Je li uopće moguće o tako ozbiljnim stvarima sedmicama jednostavno ništa konkretno ne reći? Kuda vodi ovaj put šestorke?

 

Ne vodi nikud, stoji u mjestu. Javnost počinje da zaboravlja da je potpisan nekakav sporazum SDP-SNSD jer ništa od tog sporazuma nije provedeno. Zlatko Lagumdžija se stalno predomišlja, mjenja stavove i partnere, krene pa stane. Mandat je počeo prijeteći Dodiku, a onda se pretvorio u izvršioca njegove volje prihvatajući pomenuti sporazum kojim se slabi država Bosna i Hercegovina. A Dodiku se vjerovatno čini da postiže cilj iscrpljivanjem Bosne i Hercegovine, ali već postaje očigledno da je iscrpio Republiku Srpsku. Dodik će svakim danom imati sve više problema, i na kraju će otići, Bosna će ostati.

 

A četvorke?

 

Isti problemi, sa istim glavnim akterom. Lagumdžija je odlučno odbacio HDZ-ove prije dvije godine, a onda se predomislio i odlučio da ih uvede u vlast popuštajući pred njihovim zahtjevima koji idu na štetu Bosne i Hercegovine i položaja Bošnjaka. Pa se opet predomislio, odnosno uplašio reakcije SDA i javnosti. Čović i Ljubić nastavljaju sa promocijom nemogućih projekata vodeći Hrvate u BiH u još jedan istorijski ćorsokak. Živimo najveću političku konfuziju od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i to će trajati do izbora 2014. godine. Dio tog nenormalnog stanja je činjenica da imamo ministra sigurnosti kojeg je prije par dana svjedokinja pod zakletvom optužila za naručeno ubistvo, a najuticajniji elektronski medij u centralnoj informativnoj emisiji za pranje novca kroz «off shore» firme u kompanijama čiji su suvlasnici prononsirani balkanski kriminalci. Ipak, nadati se je da će sva muka i šteta koju trpimo biti ipak od neke koristi, da će uticati na sazrijevanje javnog mijenja i buduće odluke glasača.

 

Prije dvije sedmice navršilo se ravno 30 godina od hapšenja Vašeg oca. Kako je danas sjetiti se tog perioda, u ovom kabinetu?

 

Ti događaji i to vrijeme bi trebali da ostave gorak ukus nepravde i poniženja, ali su kod mene uvijek izazivali osjećaj prkosa i ponosa, i onda i sad. Tad je počelo osvješćenje mog naroda, borba za njegov povratak na istorijsku scenu. Kabinet u kojem je godine proveo moj otac dodaje i osjećaj satisfakcije i obaveze. Alija Izetbegović je osuđen na 14 godina robije, planirali su da ga definitivno pasiviziraju i onemoguće, ali on je već nakon 7 godina, na pola tog roka, sjedio u ovom kabinetu i pripremao Bosnu za odsudnu odbranu. Obistinila se ona narodna da «čovjek snuje, a Bog određuje».

 

Šta ste Vi radili u to doba?

 

Bio sam inženjer početnik, radio sam kao nadzorni organ na izgradnji hotela «Igman» kad mi je sestra Lejla javila da je UDBA uhapsila Aliju. Do tog dana sam bio apolitičan, zanimala me arhitrektura, umjetnost, imao sam zabavno društvo prijatelja sa arhitekture, svirao gitaru. U vremenu koje je uslijedilo sve će se to promijeniti, politika se počela baviti mojom porodicom, zatim mojim narodom, zemljom i ja sam počeo da se branim, da se bavim politikom.

 

Pripremajući prilog o Sarajevskom procesu pojavio se podatak da ste Vi pisali tekstove. Je li to tačno?

 

Napisao sam predgovor za knjigu «Sarajevski proces» koja je izdata u Cirihu 1987. Sa Gorazdom Suhadolnikom sam, mislim te iste godine, napisao tekst za «Mladinu» u kom je prvi put napisana cjelovita istina o montiranom procesu. Slovenija je otvarala prostor slobode u tadašnjoj Jugoslaviji pa sam to iskoristio i istresao istinu, što je jako naljutilo UDBU. Počeli su da me zovu na informativne razgovore, da prijete. Pisao sam i neke apelacije, pisma organizacijama koje su se bavile zaštitom ljudskih prava.

 

Koga ste od optuženih poznavali? Kako?

 

Poznavao sam braću Behmen, Ismeta Kasumagića, Hasana Čengića, bili su to Alijini prijatelji koji su nam dolazili u kuću. Za ostale sam čuo, ali ih nisam sretao, a Derviša Đurđevića i Prgudu Rušida sam prvi put vidio na samom suđenju.

 

Sjećate li se dana kad su presude izrečene? Kako je to primljeno u kući?

 

Naravno da se sjećam, bio sam prisutan izricanju presude. U sudsku salu su bili dovedeni ljudi koji do tada nisu prisustvovali procesu, a rodbina koja je do tad pratila suđenje, sva osim uže porodice, je bila zadržana u sudskoj auli. Izrečene su drakonske kazne, 15 godina, 14 godina, 12 godina robije i nastao je pljesak i ovacije, kamere su se unosile u lica žena i kćeri koje su plakale. Kod kuće su me čekale dvije žene, trudna supruga i majka koja je već bila preživjela istu stvar sa ocem, čekala ga kao djevojka godinama da izađe iz zatvora. Njoj su ustaše u Jasenovcu ubile oba brata, četnici pobili daidže, a udbaši dva puta muža odvodili na robije. Tegobno.

 

Jeste li ikada dok ste čekali da uđete u zatvor u Foči razmišljali o njegovom političkom angažmanu?


Jesam, mada je jednopartijski režim i komunizam kao sistem izgledao neuništiv. Imao je sve te mehanizme samozaštite i tu spremnost da ih bezdušno upotrijebi, da ide do kraja. Osjećao sam da nešto moramo poduzimati, da se neće moći nastaviti živjeti u neslobodi. Osobito me vrijeđala laž, nemogućnost da se suprotstavite istinom, da se branite. Komunistički pristup, njihova filozofija je bila da istina ne postoji, da je nevažna, da se ona kreira, čak i istina o prošlosti. Brisali su nepodobne sa fotografija, iz istorije, udžbenika.

 

Možete li konačno odagnati dileme o čuvenom beogradskom susretu porodica sa tzv. tamošnjom intelektualnom elitom? Šta danas mislite o tome?

 

Kažu da «bolan baje gdje mu ne pristaje», tako su i porodice tragale za podrškom i razumjevanjem tamo i gdje im ne pristaje. A i šta su supruge osuđenika, većinom domaćice, mogle znati o beogradskoj intelektualnoj eliti, njenim pravim ili prikrivenim namjerama? Ja nisam bio u toj grupi, ali sasvim slučajno, jer bio sam u Neumu, gradio hotel «Zenit» u to vrijeme. Ja sam napravio neke druge veze. U Beogradu sam se povezao sa Slobodanom Mašićem, jednim od prvih privatnih izdavača u tadašnjoj Jugoslaviji, pa smo izdali knjigu Alije Izetbegovića »Islam između istoka i zapada». U Zagrebu sam bio na vezi sa Predragom Matvejevićem, u inostranstvu sa Smailom Balićem, Teufikom Velagićem i Adilom Zulfikarpašićem. Sarađivao sam sa Amensty internationalom i PEN-om, davao im informacije. Pravili smo snažan pritisak na tadašnje BH rukovodstvo, tražili da se osuđeni oslobode. UDBA je uzvratila pritiskom na mene, rekli su Aliji da će on možda izaći iz zatvora ali da ću ga ja zamijeniti. Organizovali su mi vanrednu posjetu s njim kako bi me on nagovorio da prestanem. Znali smo da snimaju razgovor pa smo se dopisivali na ceduljicama. I, naravno, dogovorili da ne prestanem već intenziviram započeto.

 

Rajko Danilović kaže da je Sarajevskim procesom počeo raspad Jugoslavije. Slažete li se?

 

Sarajevski proces je bio reakcija tadašnjeg BH rukovodstva na pritisak nacionalista iz Beograda. Jedna od teza srpskih nacionalista je bila da u Bosni buja islamski fundamentalizam i da ga BH republičko rukovodstvo nije u stanju zaustaviti. Da bi se to demantavalo rukovodstvo je organizovalo montirani proces, izrečene su strahovite kazne, sve to je praćeno neviđenom medijskom hajkom. Alija Izetbegović, braća Behmen, Hasan Čengić, Mustafa Spahić i ostali su žrtvovani, nevini osuđeni, ali to je samo odgodilo pad onih koji su bili pravi cilj antibosanskog lobija u Beogradu. Jer već za par godina je uslijedilo suđenje Fikretu Abdiću preko kojeg je bukvalno slomljen Hamdija Pozderac i bosansko rukovodstvo. Sarajevski proces je označio početak napada na suverenitet Bosne i Hercegovine, početak odbrane njene cjelovitosti i jačanje bošnjačke komponente koja je vitalno zainteresirana za njenu cjelovitost. Suverenitet BiH nije bio u koliziji sa opstankom Jugoslavije, jedne reformisane Jugoslavije. Bošnjaci su živjeli diljem bivše nam države, bili su, vjerovatno, najiskreniji Jugosloveni. Raspad Jugoslavije su uzrokovali nacionalisti u partijskom, državnom i vojnom establišmentu na raznim nivoima. Raspad je krenuo u CK SKJ, nastavio se u generalštabu JNA, u samom srcu države, ne na disidentskim marginama.

 

Puno godina kasnije Alija Izetbegović će reći: kao političar oprostio sam svojim progoniteljima, kao čovjek neću, parafraziram. Zar zapravo nije trebalo obrnuti ovu tezu, o praštanju razmišljati osobno, a politički djelovati drugačije?

 

Nije. Moralo se praštati, ne kažnjavati vlastite progonioce, ne otvarati unutarnje frontove, okupiti sve što je moglo da brani Bosnu i Hercegovinu.

 

Bili ste bliski s ocem. Kad mu je bilo najteže?

 

Izbor teških momenata u njegovom životu je nažalost «bogat». Dva zatvora, dva rata od kojih je u ovom posljednjem nosio breme odgovornosti za strahovita stradanja ljudi – niti je mogao izbjeći taj rat, niti ga je mogao voditi ravnopravno. Najdepresivniji momenat je bio rušenje starog mosta u Mostaru, tad se činilo da nema izlaza iz pakla. Onaj najbolniji, je naravno, bio pad Srebrenice, pokolj za koji nismo u početku vjerovali da se dešava. Generali su tvrdili da odbrana Srebrenice nikad nije bila jača, da je nemoguće da se dešava takav debakl, ali su ih izvještaji sa terena iz sata u sat demantovali. Nikad mi nije ispričao svoju muku vezanu za genocid u Srebrenici, ali očigledno više nije bio isti čovjek. Rijetko se smijao, izbjegavao je sve što bi se moglo nazvati uživanjem u životu, čak i dobra jela. Infarkt je uslijedio nakon par mjeseci i Alija Izetbegović je ostatak života disciplovano «odradio» trudeći se da bude od koristi, da stabilizuje mir i umanji patnje ljudi u Bosni i Hercegovini.

 

Kad je Vama bilo najteže?

 

Nisam ni ja «siromah» kad su u pitanju životna iskušenja. Teška mi je bila cijela 2002. godina, bilo je u njoj mnogo bolesti u mojoj porodici kombinovane sa političkim pritiskom i podvalama onih koji ne štede niti bolesne. Otac je naglo slabio, a supruga i majka su bile obolile od raka. Nije lako ošišati na nulu kosu žene koju volite. I u istom danu saznati da je u toku urota sa ciljem da se otac, koji je bolestan i jedva se kreće, optuži pred Haškim tribunalom. Da se naprave bezdušni politički balansi. Naravno, nisu uspjeli u namjeri, a i supruga je, hvala Bogu ozdravila. Ali, nije bilo lako.